Iako je ova priča napisana ranije, smatramo da zaslužuje pažnju jer je i danas aktuelna.

 

U podnožju golog beživotnog krša, kamenog masiva Rumije, sa one strane prema Skadarskom jezeru, prostire se sušno i bezvodno područje Krajine. Osim dva potoka, Potoka Pinčića i Bapsula, tekućih voda nema. Potok Pinčića se uliva u Skadarsko jezero kroz Donje Muriće, spirajući za ovdašnje uslove plodnu ravnicu sa prostranom maslinovom šumom. Nedostatak prirodne izvorske vode nametnuo je obavezu da su ljudi od davnina gradili ublove – bunare (kopajući ih u gnjili) i lokvine za pojenje stoke.

 

Bunare su ljudi podizali iz različitih pobuda, pored osnovne da zadovolje potrebu za pijaćom vodom, to su radili kao „harijat‟, tj. za dobrobit. Tako da odavnina postoji običaj da narod Krajine gradi bunare kako ih oni zovu „Puse” (što znači udubljenje u kamenu koje se puni kišnicom. Krajina je i inače poznata po bunarima. Svako selo ih ima i to: u Ckla, Koštanje, Dragovoj, Tejane, Čurjan, Ruškuba, Smerdec, Arbneš-Gerdej (čak 5 bunara), Jenalokfa, Sijerč (donji bunari), a nalazimo ih i u Krajinskom zaleđu (planinama). Najčuveniji je, svakako, „Ubla e Krajes”- Krajinski bunar, koji još nazivaju i Kosarin bunar, koje narodno predanje vezuje za Vladimira i Kosaru. Nalazi se pored manastira Prečiste Krajinske (najveće starine u Krajini), XI vijek. Ovaj bunar, dubine 15-16m, ima izvorsku vodu koja nikad ne presušuje. I kada drugi bunari, ljeti, ostanu bez vode, dolazile su žene - vodarice ovdje da napune svoje sudove svježom vodom.

 

 

Interesantna pojava u ovom kraju, tačnije na  jednom lokalitetu u Velikom Ostrosu, u zaseoku Boljevići, je grupa bunara, ima ih dvanaest, od kojih se dva ne koriste, za piće već za stoku. Poznati su pod nazivom „Bunari Bolaj” - „Ublat e Bolave”. Djeluju nestvarno u bajkovitoj hladovini stoljetnih stabala koštanja. Mještani ostalih zaseoka tražili su da naprave bunare i to Curovići, Cukovići, Berjaševići, s tim da od svakoga izgrađenog bunara imaju udio - pola; Boljevići. Centralni bunar zove se Halil bunar Berjaševića. Interesantna pojava u ovom kraju, tačnije na jednom lokalitetu u Velikom Ostrosu, u zaseoku Boljevići, je grupa bunara, ima ih dvanaest.

 

„Posebno zanimljivo je da se, po nepisanom pravilu, znalo vrijeme korišćenja vode iz bunara. Pošto je ovo bezvodni kraj, voda se štedjela, i neki od bunara se nisu smjeli koristiti do „vremena pšenice“, kada je i potreba za vodom bila veća. Nekada se ovdje više sijala pšenica i malo se šta kupovalo. Narod je živio od sopstvene proizvodnje, dok je danas malo onih koji siju kukuruz i pšenicu. Ranije je postojao staratelj sela koji je imao ključ i otključavao je vodu ujutru i uveče. Za vrijeme ljetnjih suša kada ostali krajinski bunari presuše, došle bi žene sa raznih strana da se snabdiju vodom za piće i za ostale potrebe. Ova mjesta su imala specifičan društveni značaj. Oko njih su se okupljali ljudi, nekada uglavnom stočari sa svojim stadima koja su brojala i po hiljadu grla stoke: ovaca, koza, krava i volova. Pojilo se na ovim bunarima. Onog dana kada smo mi posjetii ove bunare, zatekli smo mještanku iz sela Berjaševića sa kozama kojih ima oko 70-desetak.

 

U debeloj hladovini koštanjeve šume veselili se, pjevali pjesme i igrali igre sportskog nadmetanja - bacanja kamena s ramena, a posebno stare igre „kabar“ - trorog (trorogo drvo). Pravila igre bila su ovakva: „Obilježi se linija na pola, iza koje stoji čuvar, čovjek koji čuva trorog. Trorog je postavljen na liniji. Sa udaljenosti od pola metra baca se palica i gađa trorog. Broj igrača u ovoj igri može biti različit od 7-10. Igrač baca palicu redom, i to rukom, i teži da pogodi trorog. Za ono vrijeme dok čuvar ode da vrati kabar, on trči da gazi palicu petom koju podiže nogom - ne smije je dohvatiti rukom.“

 

„Lijepo je bilo tada“, sjeća se naš domaćin sa puno nostalgije. Bilo je živo pored bunara, i svadbe su s jeseni organizovane pored njih, a zdravica koja se gostima tom prilikom izgovarala je: „Izvolite dobre vode iz bunara u Balaju“. 

 

Pored ovih bunara prolazila je skoro čitava Krajina, jer je tuda vodio glavni put - ozidan suvomeđom od Krajine prema Vladimiru, Baru i Ulcinju. Ovuda je išao ovaj živalj u Mide, tri sata hoda kroz planinu, gdje su se nalazili mlinovi, njih 40-tak koji danas stoje na suvom jer je voda uzeta za Ulcinj.

 

Ovu priču o bunarima sačuvao je Hasan Boljević čija je porodica sagradila najviše ovih bunara i koji je bio ljubazan da je podjeli sa nama prilikom naše posjete prije više godina. Njemu, kao i njegovoj familiji, i ovom prilikom, ljubazno se zahvaljujem. 

 

O vodi zlata vrijednoj

Nekoliko rečenica o vodi zlata vrijednoj koja je oko nas i u nama - izvoru života.

 

Voda je u svim mitovima naroda na našoj planeti shvaćena kao pojam pramaterije, kao početak svega postojećeg, kao dar s neba. Stari zavjet pominje vodu koja se nalazi na nebu, i narodna pjesma govori kako se nebo prelomilo i pustilo nebeska jezera. Ona prati ljudski život od rođenja pa do smrti, vodom se kupa novorođenče, vodom se krštava, osvećuje kuća, dok je ritualnim kupanjem pokojnik ispraćan na onaj svijet. Voda je, u isto vrijeme, potreba i kazna, i majka i grobnica, i vrelo i ponor. I Narcis u vodi otkri svoju ljepotu i ljubav.

 

Žeđ kao nagonsko iskustvo je uslov života. Čovjek bez vode može da izdrži najviše 7-10 dana. Upravo je žeđ i natjerala ljude da tragaju za njom, da razmišljaju kako da je crpe, očuvaju i koriste.

 

Tako su poplave na Skadarskom jezeru podsjetile na rušilačku snagu vode, ali i oštroumnost narodnih umotvorina „Što voda ponese, u kuću više ne donese” ili „Voda je dobar sluga a zao gospodar”. Ona je prisutna i u poslovicama „Voda sve opere osim crna obraza”, u kletvama „Voda ga odnijela‟ ili zagonetkama „Šta uvjek ide, a nikad se ne umori‟.

 

Analiza bogate akvatičke terminologije pokazuje koliko je naš narod inventivan, znajući važnost vode za život i opstanak svih živih bića, tako da ih je podjelio po vertikali na nebeske i zemaljske vode. Zemaljske, opet, na prirodne (tekuće i stajaće) i na građene (bunari, česme, vodovodi). Još je Jovan Cvijić, čuveni antropogeograf, svoja zapažanja zabilježio pojmom kamenica, za atmosfersku vodu koja se zadržava u udubljenjima u kamenu. Isto tako, navodi da su ljudi u vrtačama glinom zatiskivali i gradili uble gdje se jedno vrijeme mogla zadržati atmosferska voda, kao i u prirodnim udubljenjima nazvanim lokve. Kišnica se smatra najčistijom prirodnom vodom,  iako je to meka voda bljutavog ukusa. U bezvodnim krajevima ova meteorna voda bila je ponekad i jedina voda za piće. Smatra se da je najbolja ona voda što izvire ispod kamena, često je nazivaju Studenac, dok izvjesne vode utiču na zdravlje ljudi i zovu ih Dobre vode.

 

 

Snežana Vukotić, etnološkinja i antropološkinja